S U O Č A V A N J E S P R O Š L O Š Ć U
( STRATEŠKI PRINCIPI)
" Ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost! " George Orwell
" Korištenje straha je visoko razvijena i rafinirana nauka. " " The exploatation of fear is a highly developed and rafined science. "
Candido Mendes, Brasilian political analyst
SARAJEVO, DECEMBAR 2004.
UvodSuočavanje s prošlošću je, zapravo, suočavanje s našim sjećanjem, njegovom sadržinom, načinom na koji je sjećanje nastajalo. Mada toga nismo uvijek svjesni, sjećanjem određujemo naš odnos spram budućnosti. Obilježavamo i/ili identificiramo sebe i svoju poziciju u vremenu sadašnjem i budućem. I ne samo sebe, nego i ljudi koji nas okružuju, a kroz našu interpletaciju sjećanja na događaje. Ako je naše sjećanje utemeljeno na faktima, a ne mitskim pričama onda će i transfer našeg sajećanja na okolinu biti vjerno i očišćeno natruha legendi i neopouzdanih mitova o sebi i drugima.
Odnos balkanskih naroda i država spram prošlosti češće je bio refleksija partijsko - političko - ideoloških monopola, manipuliranja i diktirane historije i kroz nju mitologizirane i ideologizirane svijesti, predrasuda i stereotipa o prošlosti i njenim učesnicima, nego smirenih, dokumentiranih i faktografski utemeljenih promišljaja o konkretnim događajima, odnosno objektivnim i nepristrasnim historijskim činjenicama. Umjesto samo istine o prošlosti i mrtvima mi smo njegovali i u narodnu izreku pretočili stav da se "...o mrtvima i prošlosti govori sve najljepše. " U ljudskoj je prirodi da s poteškoćama prihvata tamnu stranu prošlosti, kao što je u ljudskoj prirodi da se radije i lakše sjeća ljepših trenutaka. Prihvatanje činjenice da je naša nedavna prošlost koliko tragična, toliko i sramna i obilježena strašnim zločinima, može nam pomoći da izbjegnemo zamke njenog prikrivanja ili prebacivanja tereta suočenja s prošlošću na neke buduće generacije. Mada su stupnjevi odgovornosti različiti, prvi koraci u suočavanju s prošlosti su da prihvatimo tu činjenicu i dio vlastite odgovornosti.
Bavljenje prošlošću u ratom pogođenim, postkonfliktnim, tranzicionim zemljama jedan je od ključnih preduslova ostvarenja dugoročnog mira i sigurne budućnosti. Fundamentalno u ovim nastojanjima za svako društvo je da se prepozna, prizna i razumije važnost suočavanja sa bolnom prošlosti koja se može u dugom vremenskom periodu reflektirati u veoma surovom obliku i na sadašnju realnost.
S težnjom da omogući sveobuhvatnu reintegraciju društva, suočavanje s prošlošću treba biti podržano od vlasti, u potpunosti prihvaćano i podržavano od civilnog društva, a iznad svega prihvaćeno i podržano od strane žrtava teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava - ratnih zločina, genocida, nehumanog i nečovječnog postupanja i svih drugih oblika kršenja ljudskih prava i sloboda.
Procesuiranje, odnosno dovođenje svih odgovornih pred lice pravde zbog kršenja tih prava je primarna obaveza cijelog procesa, a suradnja s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i nacionalnim sudovima je od ključne važnosti.
Samo potpuna posvećenost ovim procesima, kako žrtava i preživjelih, tako i onih koji organiziraju i predvode ove procese od presudne je važnosti za ponovno uspostavljanje povjerenja u institucije pravde i sistema u cjelini, povjerenja među pojedincima i etničkim, vjerskim i drugim grupama, vraćanja žrtvama samopoštovanja, samopouzdanja i ljudskog dostojanstva i u konačnom, društvenog pomirenja koje će biti garant trajnom eliminiranju kulture nekažnjavanja i neodgovornosti za zločine, kriminalna i druga zakonom kažnjiva djela.
Mi snažno vjerujemo da je takav proces integralni dio sveukupnih napora izgradnje dugoročnog mira, ekonomske i socijalne transformacije koja treba doprinijeti sigurnosti i stabilnosti cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, afirmacije njegovih tradicionalnih društvenih vrijednosti - suživota različitih kultura, vjera i etničkih grupa, njegovih institucija i pojedinaca kao građana zajedniče države, ali i afirmacije svih njenih kolektiviteta i njihovih posebnosti i osobenosti, potreba i interesa.
Također, želimo istaći da suočavanje s prošlosti nije jednokratan ili kratkoročan cilj. On podrazumijeva dostizanje potpune svijesti o nedavnoj, nažalost, zločinima i genocidom obilježenoj bosanskohercegovačkoj prošlosti, njenim uzrocima i posljedicama za cijelu zemlju, ali i region. To je proces koji se ne miri sa nagrađivanjem zločina, zaboravom i prikrivanjem istine ma kako ona za nekoga bila bolna i neprijatna, ali istine koja neće biti ideološki oblikovana i politički manipulirana i revidirana prema trenutnim dnevnim potrebama, nego na nepobitnim dokumentima i faktima zasnovana i sudskim presudama poduprta.
Za takav proces suočavanja s prošlošću neophodan je širok društveni obuhvat ( konsensus ) i uključenost niza vladinih i nevladinih organizacija i institucija, a naročito profesionalnih istraživačkih organizacija, obrazovnih institucija, medija i povrh svega asocijacija žrtava, koje pored moralne satisfakcije za stradanja koju obezbjeđuju sudovi, moraju doživjeti i materijalnu reparaciju i široko društveno priznavanje i prihvatanje činjenica o njihovim patnjama i stradanju.
Prije bilo kakvih formalnih tijela ili komisija različitih tipova, na koje žrtve uglavnog gledaju sa sumnjom, neophodna je široka rasprava o tome kako vidimo i zašto nam je potrebno bavljenje prošlošću. Na samom početku neophodno je imati u vidu da se radi o dugoročnom poduhvatu i u tom smislu razumjeti kompleksnost tog poduhvata, njegovu osjetljivost, a naročito, zadovoljenje potreba žrtava u cijelom tom procesu. Rasprava, pri tome, treba biti oslobođena svih vrsta predrasuda i temeljena na argumentima koji objašnjavaju da ćemo samo kroz dugoročna istraživanja, pravdu, otkrivanje istine, obnovu povjerenja i podršku žrtvama u pozitivnom smijeru mijenjati odnose u bosanskohercegovačkom društvu i stvarati preduslove za dugoročan i stabilan mir.
Kontekst U oblikovanju strategije i vođenju procesa suočenja s prošlošću nikako se ne smije zanemarivati drštveni kontekst u kojem se on odvija. I pozitivan i negativan uticaj koji kreira politički ambijent može se odraziti na uspjeh društva u savladavanju prepreka i ograničenja koje minuli događaji reflektiraju na aktuelne tokove u svim sferama BH društva. Nažalost propušteno je gotovo cijelo desetljeće, a da nije kreirana odgovarajuća strategija suočavanja s prošlošću niti se o ovom problemu vodio otvoren i sveobuhvatan društveni dijalog. Ilustracija tome je i činjenica da Parlament BiH nikada nije razmatrao probleme prošlosti niti je kreirao metode i podržavao akcije civilnog društva u tom segmentu.
Tu je i snažna nacionalna polarizacija kao ratno nasljeđe, snažan uticaj nacionalno - religijskog elementa u procesima društvene i individualne identifikacije, što pogubno utiče na mlade generacije naročito zbog ekstremne redukcije identiteta na etničko - vjerski element uz potiskivanje i gotovo eliminiranje desetina drugih identifikacijskih elemenata, čime se derogiraju osnovne individualne slobode i nameće kolektivistički model identifikacije ( kriza identiteta ).
Tome treba dodati sporost rekonstrukcije i razvoja pravosudnih, policijskih, vojnih struktura kao ključnih garanata sigurnosti građana, a naročito njihovih individualnih prava i sloboda. Sporo ostvarenje pravde za počinjena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i još uvijek veliki broj počinilaca koji se slobodno kreću gradovima BiH stvarao je u javnosti utisak da je zločin nagrađen i još više poticao osjećaj nesigurnosti i nemoći pojedinaca da mogu nešto promijeniti.
Nepovjerenje građana u sudsko - policijske institucije države i njihovu ovisnost o političkim elitama, kao i korumpiranost, još je snažno prisutna i predstavlja krupan sistemski problem u rješavanju problema iz prošlosti kroz vladavinu zakona.
Masovna izborna apstinencija, naročito mladih glasača, koja se temelji na njihovom ubjeđenju da nema političke alternative čiji kredibilitet garantira društvene promjene, također je krupan društveni problem koji opterećuje procese suočavanja s prošlošću.
Marginalizacija civilnog društva i zakržljalost njegovih institucija, te još uvijek snažan politički uticaj, pa i manipulacija nekim njegovim dijelovima, što uključuje, i veoma se negativno odražava na djelovanje asocijacija žrtava, dio su ambijenta koji može ponuditi neka objašnjenja za sporost transformacije načina mišljenja nasljeđenog iz predratnog komunističkog perioda i pogoršanog ratnim događajima, kao i sporog razvoja demokratskih odnosa zasnovanih prije svega na građanskim - individualnim pravima i slobodama.
Još se uvijek iskazuje potpuno različita percepcija istih događaja zavisno od odnosa " žrtva " u odnosu na " počinioca ", odnosno " mog " i " njihovog "stradanja. U ovom kontekstu posebno je opasno još uvijek snažno izraženo držanje takvih percepcija potpuno izlovanih jednih od drugih i političko, u osnovi nacional - šovinističko manipuliranje njima, a time kreiranje odvojenih i konfrontiranih etničko - religijskih " istina " i " crno - bijelih " slika o " nama " i " njima ".
Uz sve to izostala je odgovarajuća potpora međunarodne zajednice, a mnogo više nerazumijevanje njenih predstavnika, za autentične potrebe BH društva u odabiru oblika i metoda za kreiranje i otpočinjanje procesa bavljenja prošlošću. Nažalost, neki njihovi pokušaji više su išli smjerom otvaranja rasprave o potrebi praštanja, zaborava i pomirenja, nego suštinskim mjerama i aktivnostima za stvaranje niza preduslova za istinsko društveno pomirenje kroz rekonstrukciju bosanskog društva i obnovu njegovih vrijednosti.
Pokušaj stavljanja na dnevni red pitanja " pomirenja " doživjelo je neuspjeh, jer je bilo aktuelizirano i organizirano na elitistički način, daleko od prethodnih opsežnih konsultacija sa žrtvama, a vođeno od pojedinaca koji nisu afirmirani među žrtvama kao nepristrasni istraživači ili ličnosti bliske žrtvama i njihovim potrebama. Među žrtvama je stvorena klima da je Komisija za istinu i pomirenje sama sebi svrha i da će njeno striktno vezanje za Parlament i državu biti samo izvor novih troškova i stvaranja birokratizirane strukture, a ne potraga za pravdom i istinom, prije svega, a potom i pomirenjem. Žrtve su shvatile Komisiju više kao pokušaj oprosta i zaborava, nego istine i satisfakcije za žrtve i pravde za počinioce. Umjesto upornog i praktičnog istraživačkog rada među žrtvama, nekoliko godina je izgubljeno na elitističke skupove koji su raspravljali o modalitetima konstituiranja Komisije.
Šta podrazumijevamo pod pojmom organiziranja i vođenja procesa "Suočavanja s prošlošću?" To je za nas prije i iznad svega sakupljanje čiste faktografije i dokumentovanje prošlosti, načina kako su ljudi stradali ( ubijani, silovani, mučeni, zatvarani, nestajali, progonjeni, pljačkani, uznemiravani...), a ne apstraktna retorika, grube aproksimacije i manipulacije brojevima. To je permanentno držanje otvorenim raznih oblika razgovora ( dijaloga ), stručnih, naučnih i javnih o pojedinim specifičnim ili manje ili više kompleksnim pitanjima iz dalje ili nedavne prošlosti, a koja se odnose na događaje i ličnosti koje su u njima učestvovale i njihovu ulogu u njima, kao i rasprave o rezultatima, uzrocima i posljedicama prošlih događaja i njihovom mogućem uticaju na aktuelna društvena kretanja.
To je aktivan i kreativan odnos spram minulih događaja, a ne amnestija i amnezija.
To je, također, sposobnost da iz nemilih i tragičnih događaja izvlačimo pouke i da se osposobimo za hrvanje s problemima i potencijalnim izvorima sukoba. Znači, da prventivno djelujemo na događaje koji sadrže elemente konflikta.
To je za nas i retraumatizacija pojedinaca ( žrtava ) i društva u cjelini.
To znači da na vrijeme razjašnjavamo događaje koji u budućnosti mogu biti povod za moguće ideološko političke manipulacije i raspaljivanje mentaliteta osvete i sukoba.
To znači sprečavanje historijske revizije, falsifikata i manipulacije događajima iz prošlosti.
To znači vraćanje dostojanstva žrtvama i omogućavanje da uvijek mogu govoriti o svom stradanju. Suočavanje s prošlošću je za žrtve je spoznaja ili potpuna svijest o tome šta se, kada, kako i od koga desilo, ko je odgovoran i kakve je zakonske i druge društvene konsekvence pretrpio.
To je stvaranje ambijenta snažnijeg osjećanja društvene odgovornosti ( pojedinačne i kolektivne ) za događaje u kojim smo učestvovali.
To je konstruktivan i kreativan odnos prema iskustvima vlastite prošlosti i prošlosti drugih naroda u okruženju
To je čuvanje sjećanja na događaje koji su tragično obilježili našu prošlost i iskazivanje pijeteta za žrtve, ali i čuvanje sjećanja na mnoge pozitivne i veličanstvene dokaze ljudskosti (ponekada plaćane i vlastitim životom) da bi se zaštitili prijatelji, komšije, sugrađani druge etničke ili religijske pripadnosti.
To je konačni smiraj za porodice i prijatelje žrtava.
To je za nas objašnjavanje uticaja neracionalnih faktora ( kao što je svaki rat ) na ekonomski, politički, kulturni i ukupan društveni razvoj. Dakle, to je i ekonomsko - razvojno pitanje, jer je budućnost temeljena na razjašnjenim sporovima iz prošlosti, a ne njihovom stalnom aktueliziranju, perpetuiranju i izazivanju potencijalne nestabilnosti koja pogubno utiče na ekonomsku i društvenu stabilnost i razvoj.
To je razvojno pitanje i pitanje naše budućnosti, jer rekonstrukcija zgrada i puteva, industrije i ekonomije u cjelini ide mnogo lakše nego liječenje srca i uma ( hearts and minds ), bolnih sjećanja i patnji.
To je konačno identificiranje najpodesnijih puteva u potrazi za pravdom, istinom i vladavinom zakona kao garanata dugoročnog mira.
Šta ne smatramo " Suočavanjem s prošlošću? "To nije opsesija prošlošću, njena mitologizacija ili vraćanje u prošlost. To nije opterećenje i trovanje mladih generacija prošlim događajima i mržnjom.
To nije proizvodnja klime osvete.
To nije građenje idilične, beskonfliktne slike o našoj prošlosti i sadašnjosti.
To nije dnevnopolitička upotreba prošlosti u svrhu sijanja straha, ksenofobije i konfrontacije s drugima i drugačijima.
To nije gubljenje vremena na prošlost.
To nije smetnja mirovnim procesima, nego obratno, podrška.
To nije stvaranje novih i podržavanje starih mitova , a naročito ne mitologiziranje pogrešnih brojeva ili revizija historijskih fakata.
To nisu ritualni skupovi praštanja i pomirenja ili politička izvinjenja.
Šta uvijek moramo imati u vidu ? Nikakvo izvinjenje, a naročito kozmetička izvinjenja političara, priznanje krivice počinilaca ili vlada, te reparacije neće moći nadoknaditi gubitke koje su porodice ubijenih pretrpile i koje porodice nestalih još uvijek trpe, ili patnje i poniženja kojima su pojedine preživjele žrtve bile izložene. Teška psihološka patnja i bol će ostati vječno u srcima i duši generacija koje dolaze i na nama je obaveza da je barem do određene mjere ublažimo kako bi žrtve i preživjeli lakše podnosili suočavanje sa dnevnim problemima.
Suočavanje s prošlošću nije jednosmjeran proces, ili odnos u kome postoji potpuno čista podjela na žrtve i počinioce, krive i nevine. U BH društvu biće potrebno odvijanje procesa u raznim pravcima i mnogi odnosi u suočenju s prošlošću i percepciji cijelog fenomena će se često suprotstavljati i preplitati. Individualna percepcija i sjećanje na događaje će se konfrontirati s kolektivističkim, a na drugoj strani odluke pravosudnih organa i faktografija na kojoj se zasnivaju njihove konačne odluke biće neophodno djelotvorno i pažljivo transferirati na nivo individua i kolektiva - socijalnih i profesionalnih, etničkih i religijskih grupa koje su bile sudionici konflikta.
Individualna percepcija minulih događaja se nastoji oblikovati iz perspektive kolektiviteta, uglavnom etničko - religijskog, a na toj relaciji se nastoje strogo kontrolirati svi kanali komuniciranja i protoka informacija koje bacaju svjetlo na minule događaje. Čak i u slučaju kada je kolektivitet žrtva ( npr. genocida ) veoma je opasan jednosmjeran odnos spram uzroka tragedije i zatvaranje žrtve u vlastitu tragediju. Činjenica da je neko žrtva ne znači zatvaranje u tu poziciju i prestanak traganje za uzrocima koji su proizveli zločin. Ovdje se otvaraju i pitanja kolektivnog i individulanog sjećanja - collectiv memory v. individual memory.
Traganje za istinom mora u startu srušti barijere između " mi " i " oni ", " naši zločini " i "njihovi zločini", " žrtva" i "počinilac". Sposobnost da prelazimo i takve granice kakva je percepcija počinioca kao žrtve određenog društvenog konteksta omogućit će nam se spram prošlosti odnosimo bez zasljepljenosti emocijama i jedinim i vrhovnim ciljem da događaje do najsitnijeg detalja razjasnimo, žrtve i počinioce identificiramo i postavimo na nivo objašnjenja individualnih sudbina, a ne samo statističkih analiza ili historijskih generalizacija.
BH je društvo u kojem se ne vodi samo bitka za sjećanje, nego i bitka za vlast nad sjećanjem. BH je društvo sa snažnom tradicijom nezapisane usmene historije i sjećanja, a vrijeme koje živimo traži transformaciju ka uspostavi pisanog kolektivnog sjećanja kao zbira individualnih sjećanja, koje smanjuje mogućnost bilo čije dominacije i najpouzdanijeg puta razumijevanja prošlosti i tradicije i izbjegavanja manipulacije.
Ono što žrtve najteže prihvataju i smatraju jednako velikim zločinom kao i neposredno ubistvo i mučenje, je ignorisanje njihove patnje, šutnja o zločinima i neefikasna pravda.
Također niko ne može implicitno ili eksplicitno od žrtava tražiti da oproste počiniocima. Njihovo izražavanje ljutnje mora biti prihvaćeno kao emocionalni odgovor na događaje koji su ih teško povrijedili i kao takve ih treba prihvatati. Jer, suočavanje s prošlošću je između ostalog i stvaranje legitimnog ambijenta žrtvama da ispolje svoja osjećanja, tugu i bijes.
Patnje kroz koje prolaze pojednici, a koje su posljedica teške tragedije su transgeneracijske, pa je stoga i suočavanje s prošlošću i čuvanje sjećanje na patnje transgeneracijski proces.
Pri svemu se ne smije zanemariti i gender senzibilnost ( rodna osjetljivost ) cijelog problema, jer je žena istovremeno dvostruka žrtva - zbog gubitka muškog člana porodice - te što na nju pada odgovornost za suočavanje i hrvanje s podsljedicama tragedije u porodici u vremenu nakom prestanka ratnih sukoba.
Potrebe žrtava se moraju slijediti, mora im se ići u susret, a nikako očekivati da samo oni trebaju nama dolaziti i tražiti rješenje njihovih slučajeva.
Naše višegodišnje iskustvo rada sa žrtvama pokazuje da su one najmanje sklone ispoljavanju mržnje i želje za osvetom.
Nikakav znak jednakosti ili međusobne uslovljenosti ne smije biti stavljen između opraštanja, izvinjenja, povjerenja i pomirenja.
U procesu bavljenja prošlošću treba se izbjeći svaki oblik generalizacije i općih zaključaka koji za podlogu nemaju detaljna istraživanja i dokaze ( empirijske komparativne studije i studije pojedinih slučajeva ). Time ćemo, istovremno, doprinijeti ostvarenju socijalne funkcije historije u postkonfliktnim i traumatičnim vremenima da jednostavno ima izvor iz kojeg će crpiti fakte a drugima prepuštati da ih cijene i o njima prosuđuju.
Kod žrtava, na drugoj strani, stvorit ćemo osjećaj određene satisfakcije ( pored sudske koja je uvijek djelimična ) da njihove patnje nisu zaboravljeni i da su zabilježene i sačuvane od zaborava. Naime, svaka žrtva smatra da je njen slučaj najvažniji i najteži, stoga je briga za svaki detalj i slučaj posebno važna i nezaobilazna u kreiranju mozaika istine.
Ne smijemo nikako zaboraviti da će suočavanje s prošlošću biti praćeno i pokušajima skrivanja dokumenata i drugih dokaza o zločinima i drugim nasilnim djelima u prošlosti. Naravno, prikrivaće se i direktni izvršioci i drugi učesnici u zločinima. Isto tako biće pritisaka na potencijalne svjedoke da govore o svojim saznanjima. Biće pritisak i prijetnji upućenih istraživačima. Praksa pokazuje da se u tome neće prezati od niza i najtežih prijetnji. Iskustva odnosa mnogih aktera u nedavnoj tragičnoj prošlosti BiH, kako onih iz susjednih zemalja tako i onih unutar BiH prema radu Tribunala u Hagu najočitiji su dokaz nespremnosti nekih političkih i vojno - policijskih struktura da se suoče sa zločinačkom prošlošću i pokušajima realiziranja političkih ciljeva nasiljem. Stoga je, pored razvijanja lokalnog ( bosanskog ) pristupa suočavanju s prošlošću, neophodno iznalaziti i oblike regionalne suradnje između zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Formiranje Istraživačko dokumentacionih centara u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu i potpisivanje Protokola o suradnji kojim je obuhvaćeno i dokumentovanje događaja iz nedavne prošlosti, potvrda su mogućih iskoraka i na ovom planu.
Suočavanje s prošlošću će biti praćeno i pokušajima striktne individualizacije odgovornosti za zločin i time prikrivanja uključenosti, podsticanja i podstrekavanja mržnje i sveukupne uloge državnih organa, političkih i intelektualnih elita i drugih grupa u kriminalnim akcijama i time stvaranja dimne zavjese za sprječavanje istraživanja njihove odgovornosti. Naravno, u svemu tome biće snažno iskazana spremnost za amnestiranje etničkih kolektiviteta od moralne i političke odgovornosti za izborno legitimiranje režima koji su doveli do zločina u prošlosti. Dakle, treba imati u vidu da ogromna većina pojedinaca u događajima na ex-Jugoslovenskom prostoru nije djelovala izvan određenog ideološko - političkog i državno - pravnog konteksta, dakle kao potpuno izolovan pojedinac, nego kao pripadnik vojnih i drugih formacija i političko-državnih grupa koje su bile vođene i usmjeravane po preciznim planovima, jasno ustrojenom i vidljivom komandom i sa precizno definisanim političkim ciljevima.
Ciljevi
Suočavanje s prošlošću nije jednosmjeran, jednodimenzionalan, vankontekstualan proces i da svi ti faktori presudno utiču na definisanje ciljeva i određivanje glavnih smjerova djelovanja. Samo raznovrsnost ciljeva i brojnost zadataka koji će se često odvijati različitom dinamikom i međusobnim odnosima i sinergetskim uticajima, može producirati u konačnici, rezultate koji će biti prepoznatljivi u ponašanju pojedinaca i društvanih grupa u BiH društvu. Svjesni toga, smatramo da su naši apsolutni i prioritetni ciljevi sljedeći:
• istraživanje i prikupljanje faktografije i dokumenata i njihovo brižljivo analiziranje i pohranjivanje u baze podataka i arhive;
• pomaganje pravosudnih institucija u kažnjavanju zločina i ostvarenju pravde i moralne i materijalne satisfakcije za žrtve ( reparacije );
• pomaganje izgradnje i jačanje institucija civilnog društva, nezavisnih i nepristrasnih, profesionalnih i stručnih, koje će pomagati i voditi procese suočavanja s prošlošću;
• uticati na vladu i njene organe da kreiraju mehanizme i pomažu institucije koje doprinose konstruktivnom i kreativnom bavljenju prošlošću;
• sačuvati procese izvan dnevno - političkih i ideoloških uticaja i manipulacija;
• s posebnom pažnjom oblikovati odnose sa vjerskim zajednicama i tragati za najpodesnijim modelima njihovog uključivanja u proces suočavanja s prošlošću;
• poticati realizaciju niza pojedinačnih projekata koji doprinose sklapanju mozaika istine i otvaranju dijaloga o pojedinim pitanjima i nerazjašnjenim temama;
• njegovati poseban odnos s nezavisnim, nepristrasnim i slobodnim medijima u promoviranju, širenju i ubrzavanju procesa suočavanja s prošlošću;
• omogućiti participaciju i uključenost ( participation and inclusion ) širokog kruga pojedinaca i organizacija u cijeli proces;
• stvarati preduslove za sve oblike umjetničkog izražavanja koje doprinosi očuvanju sjećanja;
• poticati regionalnu i međudržavnu suradnju u razmjeni informacija i iskustava u prevenciji sukoba i liječenju njegovih posljedica;
• tražiti pomoć i asistenciju međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija u stvaranju finansijskih preduslova za organizaciju i vođenje procesa;
Forme /oblici BH specifičnosti tražiće oblikovanje novih, kao i upotrebu nekih do sada provjerenih modela suočavanja s prošlošću, ali u svim slučajevima mora se njegovati kreativan odnos i spremnost za brze, efikasne i djelotvorne promjene ukoliko se neki metodi pokažu neproduktivnim.
Model suočavanja s prošlošću koji treba graditi u BH je participatoran i inkluzivan, a ne reprezentativan i posredovan.Time će partikularizam kolektivnog, odnosno grupnog pamćenja, u našem slučaju s etničko religijskim naslagama i uticajima, biti zamijenjen širokim individualnim učešćem u kreiranju društvenog (nacionalnog) pamćenja. Pamćenje ( sjećanje) podijeljeno po etničkim linijama siguran je predznak da nećemo imati uslove za identično zajedničko društveno pamćenje bosanske zajednice. Time je naš model nužno temeljiti na skupu individualnih sjećanja članova različitih grupa i čuvanja proživljenih iskustava pojedinaca kao individua, dakle lociranja i crpljenje sjećanja iz iskustava pojedinaca, ne zanemarujući činjenicu da su oni sticali iskustva i preživljavali događaje i kao pojedinci i kao članovi pojedinih grupa.
Da bi se naprijed postavljeni ciljevi ostvarivali u procesima koje otvaramo ovom strategijom, cijenimo da je posebno neophodno podržavati sljedeće pravce djelovanja:
- Nastaviti i okončati istraživanja i sakupljanje dokumenata o događajima iz prošlosti;
- Nastaviti i ubrzati sudske postupake pred ICTY i nacionalnim sudovima.
- Organizovati i realizirati projekte usmene historije
- Organizirati monitoring sudskih postupaka za ratne zločine.
- Pripremiti projekte pružanja podrške žrtvama u funkciji pripreme sudskih procesa i pomoći nakon toga.
- Kreirati zajedničke nacionalne i regionalne projekte vladinog i nevladinog sektora.
- Pripremiti posebne edukacione projekte za škole i univerzitete.
- Priprema tekstova i pokretanje emisija u svim medijima o temi suočavanja s prošlošću.
- Organizovati kulturne manifestacija ( festivali, koncerti, izložbe, itd.) koje čuvaju sjećanje na prošlost.
- Graditi memorijale i druga prigodna obilježja posvećena žrtvama zločina.
InstitucijeSuočavanje s prošlosti zahtijeva angažman cjelokupnog društva i podršku niza institucija kako vladinog tako i nevladinog sektora. Nažalost, u cijelom procesu biće prisutni mnogi izazovi i pokušaji " kontroliranog " suočenja s prošlošću ili jakog političkog uticaja. Svjesni snažnih postratnih polarizacija na političkoj, etničkoj vjerskoj i drugim osnovama , cijenimo da je najpogodnije da se u ovom trenutku najveći dio procesa oslanja na institucije civilnog društva, bez obzira na činjenicu što su one još uvijek nerazvijene i nedovoljno snažne, kako kadrovski tako i materijalno.
Suočavanje s prošlošću je i očuvanje sjećanja i iskazivanja poštovanja za sve žrtve rata. Njegovanje individualnog i kolektivnog sjećanja može se odvijati kroz različite forme počev od podizanja spomen obilježja, memorijala i muzeja do stvaranja institucija koje će biti stalno na usluzi žrtvama i drugim građanima koji iskazuju interes za događaje iz prošlosti.
Mi u BiH moramo graditi autentične i našim potrebama i željama primjerene modele i metode, a nikako kopirati i nekritički koristiti tuđa iskustava ( tipa komisije u Južnoj Africi ). Naravno, tuđa iskustva mogu i trebaju biti analizirana kroz komparativne studije, ali nikako izravno i nekritički implementirana. Bavljenje prošlošću je kreativan zadatak i podrazumijeva istraživanje novih, kako institucionalnih, tako i metodoloških i organizacijskih pristupa problemu.
U osnovi, podržana i uspješno ostvarena uloga organizacija civilnog društva u procesu suočavanja s prošlošću može biti snažan podstrekač jačanja njihove ukupne uloge i uticaja u društvu. Jer, samo otkrivanje istine i kreiranje preporuka o tome kako da ispravimo nepravde prošlosti i da idemo u susret potrebama žrtava nije dovoljno. Suočavanje s prošlošću mora rezultirati promjenom ponašanja institucija, njihovog djelovanja i organizovanja, a potom korjenitim demokratskim promjenama u društvu. Istina samo zbog istine je beskorisna, ali istina zbog promjena odnosa i stanja u društvu je već nešto drugo.
Višegodišnja iskustva bavljenja problemima zločina i teških kršenja međunarodnih pravnih normi podržavaju nas u opredjeljenju da pored ad - hoc tijela ( ICTY ), samo postojanje i razvoj stalnih institucija za bavljenje prošlošću može proizvesti uspješne akcije i rezultate i u konačnom proizvesti željene duštvene slobode i dugotrajan mir.
Institucije uključene u proces suočavanja s prošlošću moraju uzeti u obzir još uvijek veliki stepen nepovjerenja, naročito žrtava, prema ranijim pokušajima da se o prošlosti govori s izraženim akcentom na pomirenja. Kredibilitet i iskustva u radu sa žrtvama su ključ uspjeha njihovog angažmana u bavljenju prošlošću.
U tom kontekstu smatramo da suočavanje prošlošću podrazumijeva uključivanje sljedećih institucija;
Vladine institucije • Institucije, organi i tijela Države Bosne i Hercegovine, a prije svih Parlament i Vlada (Ministarskog vijeća) , uz posebno mjesto koje imaju Ministarstvo pravde, Ministarstvo ljudskih prava, Ministarstvo vanjskih poslova, entitetska ministarstva obrazovanja i kulture
Organizacije civilnog društva • Asocijacije žrtava
• NGOs za promociju ljudskih prava
• Istraživačke organizacije
• Vjerske zajednice
• Profesionalna udruženja
• Univerziteti, naučne i obrazovne ustanove
• Medijske organizacije
• Institucije kulture
Međunarodne organizacije • OHR
• EC i CoE
• OSCE
• Međunarodne NVO i fondacije
• Akreditirane ambasade država u BiH
ProcedurePod uslovom da se ovaj koncept nakon širokih konsultacija usvoji, pripremio bi se poseban dokument ( povelja ili protokol ) o formiranju neke vrste društvene alijanse za suočavanje s prošlošću, te utvrdili organizacioni modeli ili institucija kroz koju bi se cijeli proces i realizacija strategije i ciljeva organizirali i provodili.
Sve procedure trebaju biti okončane u prva tri mjeseca 2005. godine, a aktivnosti po posebno usvojenom planu krenuti u aprilu ili maju 2005.
|
