Izlaganje Mirsada Tokače, predsjednika IDC-a u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu prlikom inauguracije Fonda za pomoć žrtvama.

GOVOR U HAGU

ZABORAVLJENE ŽRTVE !

Dame i gospodo,

Vaša Ekselencijo,

Dragi prijatelji,

Prije dvanaset godina pred očima svijeta odvijala se drama jedne zemlje i njenih građana koji ničim nisu doprinijeli da budu izvrgnuti brutalnom zločinu susjednih zemalja.

U mjeri u kojoj smo bili žrtve, namjere da nas eksterminiraju i da, na prostorima na kojima smo vijekovima živjeli zajedno u skladu i poštovanju različitosti vjera, kultura, ethnosa, uspostave velike etnički čiste države, u istoj mjeri u kojoj smo bili žrtve nedjelovanja međunarodnih institucija odgovornih da pomognu sprječavanje zločina genocida i zločina protiv čovječnosti i međunarodnog mira, mi smo u postratnom periodu nastavili biti žrtve njihove neefikasnosti da pomognu otvaranje procesa reparacija za žrtve.

Kada sam dobio poziv da prisustvujem ovoj svečanosti i da u pet minuta pokušam sažeti poruku o odnosu žrtava i reparacija, našao sam se pred velikim problemom. Da li govoriti o stradanju i patnjama, ubistvima stotina hiljada ljudi, mučenjima i silovanjima, diktatorskim manipulacijama etničkim skupinama ili pokušati braniti tezu o važnosti reparacija i govoriti o žrtvama danas, dvanaset godina nakon početka rata i devet godina nakon njegovog okončanja. Tim povodim, a da bih razriješio svoju dilemu, dugo sam razgovarao sa asocijacijama žrtava - silovanim ženama, majkama Srebrenice, logorašima, predstavnicima udruženja nestalih.

I sve što vam mogu reći može se izraziti sa dvije riječi - zaboravljene žrtve.

Zašto i kako su zaboravljene? U brojnim prilikama bio sam svjedok nemoći žrtava koje su ostale bez imovine, koje su trajno obilježene ličnom i porodičnom nesrećom, problemima adaptacije na prognanički život u novoj sredini, da razriješe elementarne socijalne probleme stanovanja, školovanja djece, posla, zdravstvenog osiguranja i liječenja. Ljudi koji su imali sve preko noći su ostajali bez ičega.

O svim ovim problemima vlasti ne raspravljaju. U Bosanskom parlamentu još nikada nije otvorena rasparava o stanju i problemima žrtava, a posebno o gradnji strategije reparacija. Brojna međunarodna birokratija koja sjedi u Bosni nikada nije pomogla da se pokrene ozbiljna raspravo o problemu reparacija.

Žrtve su predmet pažnje sudova samo u trenutcima kada ih treba pripremiti za svjedočenje, ali i tada je njihova priča samo u funkciji sudskog procesa u kojem se pokušava dokazati individualna krivica osumnjičenih, a ne u funkciji suosjećanja sa žrtvama i obezbjeđenja reparacija. Onog trenutka kada žrtve - svjedoci napuste sudsku dvoranu bivaju potpuno zaboravljeni.

Žrtve su i dalje izložene opasnosti, jer zločinci i njihovi saučesnici još uvijek slobodno hodaju ulicama gradova i sela u koje se vraćaju izbjeglice, a kao što znate mnogi od njih sjede u klupama parlamenata, u Predsjedništvu države, na mjestima ministara. Logično je stoga pitanje da li je to ambijent u kojem je moguće žrtvama obezbijediti potpunu reparaciju.

Dejtonski mirovni sporazum je donio mir koji čuvaju hiljade stranih vojnika. Međutim, zločinci i oni najveći i oni manji još su na slobodi.

Tribunal u Hagu i pored uspjeha koji su očigledni, još uvijek nažalost nije ispunio glavni zadatak, a to je hapšenje i kažnjavanje najvećih zločinaca - Karadžića i Mladića.

Žrtve u Bosni vape za pravdom. Glavni oblik liječenja društva od pogubnih posljedica rata vidjeli su u uspostavi i efikasnom djelovanju Tribunala, naravno ne zaboravljajući da je neophodno uspostaviti i sistem nacionalnog pravosuđa za suđenje nižerangiranim zločincima.

Skoro deset godina nakon Dejtona Bosna nema nacionalni sud.

Deset godina poslije zločinci slobodno šetaju zemljom.

Deset godina poslije žrtve su bez zaštite.

Deset godina u Bosnu ulaze stotine miliona dolara pomoći koja odlazi u razne više, a ponekad i manje korisne svrhe, a najteže žrtve zločina i dalje ostaju bez reparacija.

Nekada je bilo lakše podnositi fizičke patnje i bol nego poniženje i ignorisanje našeg položaja, kojim smo bili okruženi i licemjerjem pojedinih predstavnika međunarodne zajednice.

I k svemu ovome, treba dodati potpuni apsurd koji se dešava ovih dana. Parlament Srbije i Crne Gore donosi Zakon o pravima optuženih pred Tribunalom u Hagu i njihovih porodica, dakle onih koji su kreirali i proizveli tragediju. Onih koji su širom ex - Jugoslavije počinili stravične zločine i patnju stotina hiljada ljudi, postaju prvorazredna briga države. Isti taj Parlament ništa ne poduzima da pruži pomoć žrtvama Miloševićevog režima.

Između žrtve i onih koji daju pomoć ispletena je čitava mreža različitih domaćih i međunarodnih državnih i nedržavnih institucija - posrednika tako da za žrtvu na kraju ostaju samo mrvice.

U Bosni ima jedna poučna narodna izreka koja kaže :

" Prestanite nam pomagati. Od vaše pomoći sve nam je gore. "

Žrtve u Bosni nikada nisu posmatrale problem reparacija samo kao oblik finansijske kompenzacije za doživljene patnje ili porodičnu tragediju. Za žrtve nije novac glavni oblik reparacije. To je iznad svega pravda. I to ona sudski utvrđena. Pravda kao oblik reparacije za žrtve je između ostalog prvi i najvažniji korak na putu potpunog izliječenja ratnih rana, ali i prvi korak koji treba preći na putu pomirenja. Pravda je i garancija da se zločin neće ponoviti. Pravda je moralna satisfakcija za žrtve. Pravda je istovremeno i prepreka osveti.

Tu je nadalje i priznanje zločina od strane počinilaca, iskazivanje žaljenja, i na kraju tu je suosjećanje koje žrtvama moraju iskazati oni koji su nijemo posmatrali šta se događa. Također, potpuna istina u uzrocima koji su doveli do tragedije, izuzetno je važna za žrtve, jer su žrtve izuzetno osjetljive na pokušaje da se o zločinima šuti u javnosti, a da se ta šutnja opravdava gledanjem na budućnost i mirovni proces. Dakle to je i pojedinačni i generalni izraz osjećanja odogovornosti za univerzalne patnje koje su ljudi doživjeli.

Naravno, reparacije u smislu kompenazacija za uništenu imovinu, reparacije u smislu pomoći žrtvama da savladaju svakodnevne probleme je neminovna. Nažalost, oni koji su kreirali Tribunal ( ICTY ) za bivšu Jugoslaviju, zaboravili su žrtve, jer je to u svakom smislu sud fokusiran na izvršioce ( perpatrator - focus ) dok su žrtve samo tu da svjedoče. Nema niti jedne presude koja na bilo koji način pominje recimo obavezu počinioca na reparaciju u simboličnom smislu ( oduzimanje imovine i njeno stavljanje u funkciju reparacije ili plaćanje nadoknada).

Ponekada nam se činilo da mirovni sporazumi u svojim temeljima neminovno moraju imati stotine hiljada ubijenih da bi bili potpisani. Da za njih nisu važni univerzalni principi pravde, dostojanstva i poštovanja elementarnog prava svakog čovjeka na život, a naročito prava žrtava na reparaciju.

Stoga, na kraju želim da Vam kažem, da pored toga što ste iskreno i duboko posvećeni provođenju pravde za žrtve zločina, izuzetno je važna gesta što ste stvorili Fond posvećen žrtvama. Time ste poslali poruku da nećete biti samo sud koji sudi i kažnjava zločince, nego da ćete, u isto vrijeme biti i sud koji pruža nadu ( inspire hope ) za preživjele žrtve i njihove porodice. Da, nakon što izađu iz sudnica, ne bivaju zaboravljeni i da makar dijelom kroz mjere reparacije, koja je uvijek samo djelimična, imaju mogućnost i šansu da rekonstruiraju i obnove živote u periodu nakon tragedije, i tako vrate dostojanstvo i nadu da je izliječenje moguće i da neće biti usamljeni i zaboravljeni.

Mirsad Tokača, predsjednik IDC-a