DOKUMENTOVANJE ČINJENICA O ŽRTVAMA SUKOBA

04.07.2008.

Sarajevski seminar pokušao je da izvuče pouke iz pristupa koje različite zemlje primenjuju u utvrđivanju kršenja prava žrtava.

Piše: Lara Nettelfield iz Sarajeva (TU br. 558, 4. jul 2008.)

Kada se jedne prijatne sarajevske noći u 22:45 začuo poziv na molitvu, Muhamad Džafar (Muhammad Jafar) iz Banda Aceha je znao sve riječi koje su dopirale iz gradskih džamija.

No, on je u Bosnu došao kako bi naučio jedan drugi jezik – upotrebu informacionih tehnologija pri dokumentovanju kršenja ljudskih prava u post-konfliktnim zemljama, kao i u onima u kojima još uvijek bjesni rat.

Kao član indonežanske organizacije za zaštitu ljudskih prava, Kontras Aceh, Džafar je pohađao seminar koji je od 23. do 27. juna održan u organizaciji sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC).

Jedanaest učesnika – iz Indonezije, Burundija, Gvatemale, Kolumbije i Sjedinjenih Država – okupilo se kako bi razmijenili iskustva u korišćenju baza podataka pri procesuiranju i analizi dokumenata u kojima se opisuju često neopisivi postupci.

Među učesnicima su bili predstavnici državnih arhiva, grupa za zaštitu ljudskih prava, vladinih agencija za ljudska prava i udruženja za sudsku antropologiju – a sve ih je okupilo interesovanje za način na koji bi bosansko iskustvo moglo unaprijediti njihov rad, i obrnuto.

Švajcarska vlada, koja je i finansirala ovaj seminar, imala je dobre razloge da za domaćina čitave inicijative odabere IDC. U junu 2007., ovaj centar je objelodanio početne rezultate projekta Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991-1995., prema kojima je tokom bosanskog rata poginulo preko 97 000 ljudi.

Taj projekt, poznat i kao Bosanska knjiga mrtvih, iznenadio je javnost, kojoj je prije toga saopštavano da broj poginulih građana iznosi oko 250 000. Ovaj je broj, međutim, predstavljao samo procjenu datu za vrijeme trajanja rata, i to ne na temelju empirijskih podataka.

„Bilo je nevjerovatno vidjeti tako upotpunjenu bazu podataka“, kazao je Horhe Vilagran (Jorge Villagran) – predstavnik Ombudsmena za ljudska prava iz Gvatemale, koji u toj zemlji inače čuva obimnu policijsku arhivu.

Vilagranova kancelarija je tokom 2005. otkrila preko 75 miliona stranica prašnjavih, oštećenih policijskih dosijea, koji datiraju sve do 1882. Riječ je o arhivama koje pokrivaju i period gvatemalskog građanskog rata, koji je trajao 36 godina. Tokom tog sukoba je, prema nekim procjenama, nestalo oko 200 000 ljudi, a većinu njih su uklonile državne snage bezbjednosti.

Oko 40 000 ljudi se vodi kao nestalo ili iščezlo tokom perioda trajanja sukoba. Fondacija za sudsku antropologiju Gvatemale (FSAG) vrši ekshumacije grobova, pri čemu u sopstvenoj bazi podataka ima 17 000 imena.

FSAG je nedavno započeo program prikupljanja uzoraka pljuvačke i krvi članova porodica nestalih, sličan onome koji je u Bosni sprovela Međunarodna komisija za nestala lica (MKNL). Do kraja ljeta će osnovati i laboratoriju za identifikaciju DNK sličnu onoj koja postoji u Bosni.

„Političke su situacije veoma različite, a ipak su nam iskustva u nastojanju da otkrijemo identitet [žrtava] vrlo slična“, rekao je Fredi Kjums (Fredy Cumes) iz FSAG-a.

Različiti zakoni i politička atmosfera određuju – a ponekad i ograničavaju – ono što je moguće učiniti sa dokumentima, tako da bosansko iskustvo nije uvijek i u potpunosti prenosivo.

Tokom javne faze svog projekta IDC je u lokalnim novinama objavio spiskove ubijenih, dok će sva imena iz njegove baze podataka naposljetku biti dostupna i posredstvom interneta.

„Da sam ja objavio spisak imena, bio bih ubijen“, kazao je jedan od učesnika seminara, podsjećajući ostale na prijetnje smrću od strane nekažnjenih počinilaca.

Kolumbija pokušava da prikupi informacije od zajednica koje žele da ispričaju priču o ratu i onih koji ne žele da njihov vlastiti grad bude stigmatizovan zbog objavljivanja podataka o zločinima koji su se tu dogodili – kaže Horhe Restrepo (Jorge Restrepo) iz Dokumentacionog centra za analizu konflikata iz Bogote.

„Podrška sukobljenim grupama je još uvijek snažna“, kaže on. „Ali to ipak nije opravdanje da ne pokušamo.“

Postoje dva osnovna pristupa kada su u pitanju pogibije u ratu – dokumentarni metod, koji se odnosi na smrti koje su opisane u izjavama svjedoka, vladinim izvještajima i novinama; i drugi, metod istraživačkih procjena, koje se vrše na temelju uzorka domaćinstava od kojih se traži da prijave gubitke u sopstvenoj porodici.

Projekt IDC-a je, na primjer, upravo dokazao da nešto preko 97 000 pogibija predstavlja direktnu posljedicu sukoba. Slična baza podataka pri demografskom odjeljenju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) raspolaže sa preko 102 000 imena, ali su njome obuhvaćene i one smrti koje predstavljaju indirektnu posljedicu sukoba.

„Očekujemo da će se te brojke tokom naredne godine približiti“, kaže direktor IDC-a Mirsad Tokača, dodajući da je sljedeća faza projekta dokumentovanje indirektnih smrti – među koje, na primer, spadaju trovanja vojnika pečurkama ili umiranje beba po bolnicama usljed nedostatka vode.

IDC se nada i da će bosanski popis, koji bi trebalo da bude sproveden 2011., iskoristiti za širu studiju o demografskim promjenama koje su proistekle iz rata.

Direktor projekta Izvještavanje o ljudskoj bezbjednosti pri vankuverskom Univerzitetu Sajmon Frejzer (Simon Fraser), Endrju Mek (Andrew Mack), kaže kako različite metodologije imaju ne samo različite vrline i mane, nego i različite upotrebe.

„Bosanska studija predstavlja zlatni standard u pogledu prikupljanja pouzdane dokumentacije koja je neophodna za kažnjavanje masovnih kršenja ljudskih prava. Ali je njena izrada trajala godinama i zbog toga se ona ne može koristiti, recimo, za svrhe humanitarnih procjena, ili blagovremenog praćenja globalnih trendova u oružanim sukobima“, kaže Mek.

Tokom 2005., univerzitetski projekt Izvještavanje o ljudskoj bezbjednosti registrovao je znatno smanjenje broja pogibija u sukobima širom svijeta, kao i precjenjivanje broja civilnih žrtava, sličnih nalazima IDC-a koji se tiču bosanskog rata.

Projekti o kojima se raspravljalo na seminaru u samim društvima imaju ogroman historijski značaj.

„IDC vidim kao način izgradnje pamćenja“, kaže Restrepo. „Dokumenti su vam u Centru – gde žrtve mogu da dođu da ih vide.“

Pa ipak, po njegovim riječima, baze podataka podrazumijevaju i izvjesna ograničenja.

„Postoji previše slučajeva koje ne možete obuhvatiti [dokumentacijom]. Baze moraju biti upotpunjene usmenom historijom, demografskim studijama i etnografijom“, kazao je on.

Ali, to nije novost za IDC. Centar, naime, radi i na Atlasu ratnih zločina, koji će omogućiti pojedincima da posredstvom sajta „Google Earth“ dođu do video, audio ili pisane dokumentacije. IDC ima i projekt usmene historije, koji se trenutno bavi prikupljanjem pozitivnih priča iz rata.

Najzad, IDC je probudio i optimizam kada je riječ o tome kako dokumentacija može doprinijeti kažnjavanju ratnih zločina. Iako u mnogim zemljama čiji su predstavnici sudjelovali na seminaru još uvijek postoji nekažnjivost, u Bosni je – mada se sa time možda neće složiti mnogi njeni stanovnici – vladavina zakona relativno čvrsta.

„Zadivljen sam ovdašnjim pravnim sistemom, njegovom snagom, time što vidim da je počinioce moguće izvesti pred sud, gde će se suočiti sa pravdom“, kaže Vilagran. „To nije samo tehnički posao, to je pravni posao – posao za snažan sistem i snažne institucije.

„Voljeli bismo da pozovemo [direktora IDC-a] Mirsada Tokaču u Gvatemalu, kako bi nam objasnio šta je uradio.“

Lara J. Nettelfield je asistentkinja u Školi za međunarodne studije pri Univerzitetu Sajmon Frejzer u Vankuveru. Pratila je seminar dok je u Sarajevu vršila istraživanje za svoju buduću knjigu, pod naslovom „Podrška demokratiji: Uticaj Haškog tribunala u Bosni i Hercegovini“.