|
BOSNA ZELI DA PREUZME ARHIV MKSJ-a
Sarajevo, 13..Decembar 2007.
„Ukoliko arhiv pošalju u Njujork ili ukoliko arhiv ostane u Holandiji, biće to ono što ja zovem ukradenom historijom“, izjavio je g. Tokača u intervjuu za
Pišu: Brendan McKenna i Denis Džidić iz Sarajeva (TU br. 528, 30. novembar 2007.)
Bosanci se zalažu za to da stalni arhiv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bude smješten u Sarajevu i tvrde da ono predstavlja idealno mjesto zbog simboličkog statusa kojeg je steklo u ratu.
Međutim, sud – koji bi trebalo da bude zatvoren 2010. godine – ne želi biti uvučen u raspravu o budućem mjestu skladištenja svoje arhive.
Članovi bosanskog državnog predsjedništva sastali su se 23. novembra sa predstavnicima komisije Ujedinjenih nacija koja ispituje moguća rješenja za smještaj arhiva. Predsjedništvo se založilo da dokumenti budu čuvani u Sarajevu, jer bi to najviše odgovaralo lokalnim zvaničnicima koji istražuju zločine.
„Bilo bi nerazumno da arhiv ne bude smješten tako da bude na raspolaganju domaćem sudstvu“, rekli su zvaničnici u izjavi koja je objavljena nakon sastanka održanog u bosanskoj prijestolnici.
Gosti su, međutim – sudeći po saopštenju – ukazali na to da će i drugim sudovima i sudskim organima u ostalim dijelovima svijeta te arhive biti neophodne i nakon 2010.
Uprkos tome, državni tužilac Marinko Jurčević je izjavio kako i dalje misli da je Sarajevo, kao središnja prijestolnica bivše Jugoslavije, najlogičnija lokacija za smještaj arhiva.
„Veoma je važno da sve strane koje su učestvovale u sukobu imaju ravnopravan pristup starim arhivama“, rekao je Jurčević u intervjuu za IWPR.
„Ukoliko već treba da bude smještena u regionu, neka to bude u Sarajevu.“
Nezavisno od ishoda, premještanje arhiva neće biti jednostavno. Tužioci su prikupili milione stranica dokaza, a sudska su zasjedanja snimljena na trake koje traju više hiljada sati.
Za portparola MKSJ-a, Refika Hodžića, od velike je važnosti to da se ljudima obezbijedi pristup dokumentima.
„Tribunal pridaje veliki značaj dostupnosti kao jednom od elemenata na osnovu kojih će se odlučiti o tome gdje će arhiv biti smješten“, izjavio je Hodžić za IWPR.
„Od presudne je važnosti za budućnost tranzicione pravde, svejedno da li su u pitanju krivični postupci ili utvrđivanje istine, da arhive Tribunala budu dostupne ljudima [u Sarajevu].“
Bivša predstavnica za štampu glavne tužiteljice MKSJ-a, Florans Hartman (Florence Hartmann), izjavila je kako osnovni kriterij mora biti bezbjednost. Predložila je da se načine kopije za sve prijestolnice regiona kako bi se sprječilo da se njima manipuliše iz političkih razloga.
„Ukoliko vam arhive nisu ovdje, ukoliko su vam u nekom podrumu u Ženevi, ili Hagu, ili Njujorku – onda morate imati fond za ljude kako biste ih smjestili u hotel da bi radili“, rekla je Hartmanova.
„Ali ukoliko ne želite da dajete novac studentima, istoričarima, onda prebacite arhive ovamo.“
No, nijedno od tih kompromisnih rješenja ne zadovoljava Mirsada Tokaču, predsjednika sarajevskog Istraživačko dokumentacionog centra, koji se susreo sa delegacijom tokom njenog boravka u Bosni.
„Ukoliko arhive pošalju u Njujork, ili ukoliko arhiv ostane u Holandiji, biće to ono što ja zovem ukradenom historijom“, izjavio je on u intervjuu za IWPR.
Sarajevo je u periodu od 1992. do 1995. bilo pod opsadom bosanskih Srba i patnja tog grada je privukla pažnju svijeta. Upravo to mu, po Tokačinim riječima, pruža i moralno pravo da bude mjesto gdje će se čuvati arhiv: „To je naša historija, jedan od najvažnijih dijelova naše historije, premda krvav. To je period u kojem su se desile stravične stvari, kojih treba da se sjećamo.“
Tokača je rekao kako ne veruje da bi stranci osigurali bezbjednost dokumenata.
On je ukazao na novu knjigu Hartmanove, pod naslovom Mir i kazna, koja je izazvala međunarodne kontroverze zbog tvrdnji da su na hvatanje i krivično gonjenje lica koja su osumnjičena za ratne zločine uticali politički faktori.
Tokača predviđa da će arhivi biti tek središte šireg memorijalnog kompleksa posvećenog ratovima s početka devedesetih, da će predstavljati važan instrument koji će čitavom regionu pomoći da se izbori sa prošlošću, te da će doprinijeti pomirenju.
U memorijalnom bi se centru održavale konferencije, tu bi dolazila školska djeca i stručnjaci, a organizovale bi se i rasprave koje bi predstavljale daleko bogatije iskustvo od sjedenja pred kompjuterskim ekranom i pukog pregledanja arhiva – rekao je on.
No, upozorio je i na to da osoblje te institucije mora biti potpuno oslobođeno od bilo kakvih političkih pritisaka, „pogotovo od strane bosanskih nacionalista“.
„Ukoliko sakrijemo istinu od ljudi u samom regionu, imaćemo uvijek iznova ratove. Imaćemo stalno obnavljanje sukoba“, rekao je on. „Bez pravde, bez istine, nema ni mira. A nema ni promjene političke situacije.“
Brendan McKenna i Denis Džidić su izvještači IWPR-a.
|
